Izvor: Slobodna Dalmacija,14.11.2020. /
Kad je nedavno Nova ljevica održala svoju petu izbornu skupštinu, na kojoj je predsjednica stranke postala zagrebačka psihijatrica Ivana Kekin, dok je za potpredsjednicu izabrana saborska zastupnica Rada Borić – koja je od kraja 2019. vodila stranku nakon što se osnivač i prvi predsjednik Dragan Markovina povukao iz aktivne politike – upalo je u oči da se u novom Izvršnom odboru stranke našla i jedna dalmatinska otočanka: Igra Šain Kovačević s Korčule.
Kako je došlo do toga da budete izabrani u Izvršni odbor Nove ljevice?
– U Novu ljevicu učlanila sam se odmah nakon osnivanja. Vrlo brzo upoznala sam većinu aktivnih članova i osnivača, sve su to sjajni ljudi koji se iskreno i strastveno bore za društvenu jednakost i solidarnost. Želim pridonijeti promjenama za koje sam sigurna da će ih zeleno-lijeva koalicija donijeti, te bih željela da barem jedan mali dio tih promjena krene iz Korčule. Stoga nisam dvojila da se ove godine na redovitoj izbornoj skupštini kandidiram za članicu Izvršnog odbora.
Zašto ste izabrali baš Novu ljevicu? Jeste li prije bili članica neke političke stranke?
– Učlanjenje u Novu ljevicu bilo je emotivan čin, rezultat razočaranja stanjem u državi i osjećaja da moje stavove jednostavno nitko više ne predstavlja. Dugo sam bila članica SDP-a.
I danas se družim i surađujem s ljudima iz korčulanskog SDP-a, ali nikad se nisam osjećala dovoljno ugodno s politikama stranke da bih se kandidirala za bilo koje političke funkcije.
Klerikalizacija društva
Budući da vam je ovo prva politička funkcija u životu, možete li se ukratko predstaviti našim čitateljima?
– U Korčuli živim s obitelji, diplomirana sam pravnica i, uz obiteljske i poslovne obaveze, većinu svojeg slobodnog vremena trošim na politički i društveni angažman, tako da mi praktički svaki dan izgleda kao priprema za Overlord i u tome uživam. Sretna sam da imam podršku obitelji i da dobar dio toga angažmana odrađujemo zajedno.
Ostali članovi sedmeročlanog Izvršnog odbora dolaze iz Zagreba, Splita, Šibenika, Karlovca i Križa. Vi jedini živite na otoku. Kako ćete se sastajati?
– Ako nas je nešto naučila aktualna pandemija, onda je to da se neke stvari mogu vrlo jednostavno održavati online. Sada IO redovito tako komunicira i odlično funkcionira. Naravno da to ne može i ne smije biti zamjena za fizičke sastanke. Da budem iskrena, jedva čekam da se situacija normalizira i da mogu u Zagreb na sastanak Izvršnog – pa nismo mi otočani baš toliko neskloni odlasku na kopno.
Činjenica da članovi IO-a dolaze iz različitih dijelova Hrvatske svakako je naša prednost, pogotovo uzimajući u obzir da trenutno radimo na širenju infrastrukture i osnivanju podružnica. Jedna od prvih osnovanih podružnica je baš u Korčuli.
Imate li neki poseban resor u Izvršnom odboru, neko posebno područje interesa? Čime ćete se osobno najviše baviti u političkom radu?
– Područje mojeg interesa mijenja se, ali sigurno je uvijek u prvom planu borba protiv klerikalizacije. Danas Katolička crkva u Hrvatskoj ima utjecaj na sve sfere političkog i društvenog života, a čini se da otpora nema.
Osim par udruga koje se ustrajno bore za sekularnu državu i za raskidanje Vatikanskih ugovora, dosad nije postojala politička volja da se išta učini u vezi s tim.
Povremeno se aktualizira pitanje vjeronauka u školama, ali ni tu se ništa nije napravilo.
Kad spominjete vjeronauk, što kažete na nedavnu ideju da se za djecu koja ne idu na vjeronauk uvede dodatni izborni predmet?
– Ta ideja mi je neprihvatljiva, ne želim da moja djeca imaju dodatne predmete u školi samo zato što ne idu na vjeronauk, to je apsurdno. Svako malo pokrene se i pitanje organiziranja nastave vjeronauka prvi ili zadnji sat, čini mi se da smo nekako prisiljeni na tu konformističku borbu. Zar će se zaista s time nešto promijeniti?
Moja djeca nemaju problema što su za vrijeme nastave vjeronauka na hodniku ili u knjižnici. Je li to diskriminirajuće? Pa sigurno da jest, ali probleme treba rješavati na izvoru, a ne pokušavati ublažiti njihove posljedice. Vjeronauk i utjecaj Crkve treba odstraniti iz obrazovnog sustava, vjernike pustiti da vjeruju, a ostale da to poštuju.
Zašto vas baš klerikalizacija društva najviše “žulja”?
– Za Crkvu godišnje izdvajamo 720 milijuna kuna, direktno se upleće u kreiranje radnog zakonodavstva, poreznog sustava, zadire u prava LGBT zajednice, u medije i kulturu, o pravima žena da i ne govorim. Izgleda da su mene pogrešno učili da je Bog na strani siromašnih, diskriminiranih i slabih.
Što očekujete od Nove ljevice, odnosno od koalicije Možemo!, čiji je Nova ljevica dio? Koliko ta koalicija može utjecati na promjenu političkog i društvenog života u Hrvatskoj?
– Iako znamo da promjene u našem društvu ne idu brzo, sam uspjeh zeleno-lijeve koalicije ljudima je vratio nadu i osjećaj da se stvari mogu mijenjati. Nova ljevica se još 2016. usudila “zatalasati” i danas imamo savez stranaka koje u raznim dijelovima Hrvatske podržava od pet do 20 posto birača. Pred nama su izuzetno važni lokalni izbori, koji su polazište za stvarne promjene u društvu.
Na ovogodišnjim izborima lista koalicije Možemo! osvojila je u Korčuli 6,5 posto glasova, pri čemu ste uvjerljivo najviše glasova, gotovo polovinu, dobili upravo vi. Imate dosta rodbine u mjestu ili su neki drugi razlozi posrijedi?
– Koalicija je imala odličnu nacionalnu kampanju, a otoci su pokazali da itekako imaju progresivno biračko tijelo. Što se tiče glasova koje sam ja dobila, sigurna sam da tu nije bilo previše dvojbe, kako u onih koji su mi dali glas, tako i u onih koji mi ga nisu dali.
Čekala sam da se SDP trgne, ali ništa…
Budući da je koalicija Možemo! sastavljena od više lijevih i zelenih stranaka i građanskih pokreta, neki analitičari drže da se zbog međusobnih političkih razlika neće dugo održati. Kako to komentirate?
– Neki su politički analitičari prognozirali da ćemo dobiti jedan mandat u Saboru, a dobili smo ih sedam. Mislim da imamo dovoljno zajedničkih ciljeva i političke zrelosti da sve svoje razlike pretvorimo u prednosti.
Koji su za vas najveći problemi današnje Hrvatske? Da imate ovlasti, koji biste zakon najprije donijeli ili promijenili?
– Naše je društvo izrazito konzervativno. Ono počiva na nacionalizmu, netoleranciji, nepovjerenju i netrpeljivosti prema drugima i drugačijima. Neprestano se bavimo zabranama i gušenjem nečijih prava. Upravo je aktualna promjena Zakona o pobačaju. Da imam ovlasti, pobačaj bi bio legalan, besplatan i dostupan, a prizivu savjesti ne bi bilo mjesta u javnom zdravstvu.
Računa li Nova ljevica na razočarane glasače SDP-a ili na neko drugo, novo biračko tijelo? Usput, smatrate li SDP lijevom strankom?
– Dugo sam čekala promjene u SDP-u – usporedila bih to s Beckettovim “U iščekivanju Godota” – ali ne ide pa ne ide! Usprkos odličnim ljudima u SDP-u koji jesu ljevičari, nikada se svojim politikama nisu približili onima koji imaju najmanje i koji su najugroženiji. Dostojan život ljudi – koji podrazumijeva svima dostupno obrazovanje, socijalne usluge, zdravstvo, stanovanje – nikada nije bio u fokusu SDP-ovih politika.
Na koncu su ideološkim vrludanjima razočarali i one najupornije. Ne znam je li to tako zbog nepostojanja političkog interesa ili je jednostavno rezultat nerada, možda oboje, ali SDP ne smatram lijevom strankom.
Sada kada imamo jak lijevi klub u parlamentu, to bi se moglo i promijeniti. Iskreno vjerujem da hoće, jer bi to bilo dobro za Hrvatsku. Sigurno nisam usamljena u ovakvim stavovima i utoliko računam na nezadovoljne birače SDP-a.
Na kraju krajeva, Nova ljevica ne bi ni postojala da je SDP učio na svojim greškama i slušao svoje birače. Veliki broj ljudi u Hrvatskoj ne izlazi na izbore, jedan dio njih sigurno dijeli s nama ideje društvene pravednosti i solidarnosti. Ljudima se treba približiti i omogućiti im da sudjeluju u donošenju odluka kako bi se konačno izašlo iz apatije i osjećaja nemoći.
Posljednje tri godine u Korčuli se svakog rujna održava višednevni Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice, pod nazivom “Korčula after Party” (KaP), i jedna ste od najvažnijih osoba u organizaciji skupa. Kako je došlo do tog vašeg angažmana?
– Moguće je da se nekome tko promatra sa strane čini da sam jedna od najvažnijih osoba u organizaciji KaP-a, ali zapravo samo volim držati sve pod kontrolom. Nas je desetak najvažnijih i uvijek nas je malo – pa neka ovo bude i poziv volonterima da “navale”.
Sam KaP dogodio se prirodno. Nakon godina organiziranja različitih događaja kroz Udrugu antifašista, shvatili smo da imamo publiku koja je izrazito željna kritičke rasprave, diskusije i mjesta gdje slobodno mogu izraziti svoje mišljenje.
Vrlo brzo smo se dogovorili s Draganom Markovinom, s kojim smo često surađivali u Udruzi, o pokretanju Foruma. Prvu godinu, koju smo prilično ad hoc organizirali, posvetili smo Korčulanskoj ljetnoj školi, već iduće smo osnovali udrugu KaP, koja danas širi područje djelovanja, od borbe za javne prostore, prava žena do ekologije i održivog razvoja.
Korčula od sedam komada
KaP se, među ostalim, održava u spomen na Korčulansku ljetnu školu, koja je prije pola stoljeća svakog ljeta okupljala vodeće lijeve mislioce iz cijelog svijeta. Budući da ste rođeni nakon toga, kakve spoznaje imate o toj tradiciji? Što su vam stariji mještani govorili o tim skupovima?
– Svaka usporedba KaP-a i Korčulanske ljetne škole u meni stvara nelagodu, jer je to izrazito pretenciozno. Tih 10 godina Korčulanske ljetne škole Korčula je bila centar kritičkog mišljenja u jednome od najproduktivnijih perioda lijeve filozofske misli u svjetskim razmjerima.
Predrag Matvejević opisao je tadašnju Korčulu “otokom slobodnog mišljenja”, i na tom se tragu dio Korčulana referira na taj period korčulanske povijesti s ponosom i nostalgijom. Izraz “dionizijski socijalizam”, kojim je Lefebvre opisao tadašnje rasprave u Korčuli, među lokalnim se stanovništvom koristi za opis nekih situacija u svakodnevnom životu, i vjerojatno ga se može i čuti samo još u Korčuli.
A o samom utjecaju Škole na ondašnje prilike u Korčuli, i koliko je Korčula bila različita od ostalih sredina, dovoljno govori činjenica da većina direktora tadašnjih poduzeća nisu bili članovi Partije. Nažalost, jedan dio stanovnika, a mlađe generacije u potpunosti, nisu upoznati s važnosti nasljeđa Korčulanske ljetne škole.
Ta tri dana KaP-a koje nas stotinjak provedemo zajedno zaista nakratko pretvore Korčulu u otok slobodnog mišljenja i utoliko KaP jest svojevrstan spomen na Korčulansku ljetnu skolu.
Kako HDZ-ova vlast u Korčuli gleda na KaP? Budući da se forum održava u Gradskom kinu, određena suradnja valjda postoji?
– Odlično surađujemo ne samo s Gradom i gradskim institucijama, nego i s brojnim pojedincima i udrugama za koje bi mnogi rekli da su nam politički protivnici. Predizborna kampanja i društveni angažman sasvim su različite stvari.
Obostrani trud i rad u interesu Korčule rezultira i obostranim poštovanjem, što je svakako temelj svake suradnje, neovisno o političkim stavovima. Ne znam je li Korčula u tom smislu iznimka, ali mi zaista nemamo problema.
U političkom smislu Korčula je još od početka 90-ih dosta podijeljena. S obzirom na izrazitu partizansku tradiciju iz Drugog svjetskog rata, kako tumačite takvu podjelu?
– Taj je fenomen sramota cijele Dalmacije. Nevjerojatna je lakoća kojom smo se odrekli najslavnijeg dijela svoje povijesti. Nakon 30 godina mi danas imamo generacije koje jako slabo poznaju povijest. Otok Korčula je u NOB-u imao oko 5000 boraca i oko 1000 poginulih. Neka sela koja su se do zadnjega časa busala u svoja partizanska prsa preko noći su postala utvrde HDZ-a i njegove politike, koja je početkom 90-ih bila izrazito rigidna kada su ljevičari ili NOB u pitanju.
Preustroj općine Korčula na sedam općina samo je produbio neka davna rivalstva, a višestranačje nije donijelo demokraciju, nego netrpeljivost. Danas te općine međusobno ne komuniciraju niti surađuju. A živimo na istom otoku i trebali bismo dijeliti iste interese. Sada sve određuju “središnjice” po onoj staroj “zavadi pa vladaj”, s katastrofalnim posljedicama za budućnost.
Kad je grad Korčula 90-ih izgubio prostor restorana “Liburne” u Domu kulture, kao okupljališta svih Korčulana bez obzira na njihove političke preferencije, on je u sociološkom smislu bio moralno i duhovno uništen. Nadam se da će se revitalizacijom tog prostora vratiti barem dio nekadašnjeg zajedništva.
Zašto vodim djecu na Sutjesku?
U razgovoru za list Novosti rekli ste da sa suprugom vodite svoju djecu da vide mitska mjesta iz Narodnooslobodilačkog rata, poput Neretve i Sutjeske. Zašto?
– Pravo je pitanje zašto svi mi ne idemo na Sutjesku. Antifašistička borba dio je našeg identiteta, a antifašističke vrijednosti smatram dijelom kućnog odgoja. Neretva i Sutjeska podsjetnik su na ogromnu žrtvu dalmatinskih partizana za zavnohovsku Hrvatsku i na ideje za koje su se borili. Sutjeska je mjesto gdje su Dalmatinci proslavili svoj zavičaj. Da je nekim čudom RH bila pokrovitelj njezinim obljetnicama, sigurna sam da bismo danas puno manje govorili o ekstremizmu.
Predsjednik i potpredsjednik vaše stranke su žene, kao i većina članova Izvršnog odbora. Kako tumačite toliki broj žena baš u Novoj ljevici?
– Na popisu osnivača Nove ljevice, sasvim slučajno, bilo je 50 posto muškaraca i 50 posto žena. To je ravnopravnost na djelu, za koju nam ne trebaju propisi: mi tu ravnopravnost osjećamo i živimo. Prava i obaveze dijelimo ravnomjerno, po intuiciji, a ne (samo) po zakonu.