Otvorimo sve arhive nastale do 2000.

Ideja MOST-a i njegovog predsjednika Bože Petrova, o otvaranju svih arhiva nastalih do 1990. godine, sama po sebi ne bi uopće bila sporna, kad ne bismo bili svjesni svega onoga što je prešućeno, kao i motivacije koja stoji iza ove odluke. Odgovor na pitanje treba li otvoriti zainteresiranoj javnosti arhive SKH je naravno potvrdan, ali nema nikakvog smisla stati na tome. Slijedimo li argumentaciju Petrova i njemu sličnih, koji se upravo ukrcavaju na Hasanbegovićev i Karamarkov vlak obračuna s utvarama, o tome kako će se na ovaj način nadići traume i kako će se o svim temama moći slobodno razgovarati, a bez da to netko iz SDP-a spriječi, morat ćemo otvoriti i drugo znatno bitnije pitanje. Radi se o odnosu prema Tuđmanovom arhivu, koji ima istu vrstu nadzora, od strane fantomske komisije, koja procjenjuje tko je podoban da u njemu istražuje, a tko nije. Prije par godina smo tako imali slučaj znanstvenice koja je namjeravala istražiti odnos prema Prevlaci tokom rata i kojoj nije dopušten ulazak u Tuđmanov arhiv. S druge pak strane, u njemu se kao doma osjećaju istraživači zaposleni u Memorijalno dokumentacijskom centru Domovinskog rata. Drugim riječima, kad se planiraju pisati panegirici, u arhiv se može ući, no ukoliko se planira problematizirati neku od spornih tema, prolaza nema. Stoga ne možemo kao društvo biti toliko naivni pa povjerovati u tezu kako je riječ o želji da se društvo obračuna s prošlošću. Da je tome tako, onda bi se obračunalo i s nasljeđem iz devedesetih godina pa bismo onda napokon saznali kako se vodio rat, zašto je provedena pljačkaška privatizacija i zašto je stotine novinara prisluškivano i uhođeno. Nova ljevica stoga traži da se javnosti otvore svi arhivi nastali do 2000. godine, u kojoj je društvo istinski demokratizirano i da pravo veta nije ograničeno odlukama ideoloških komisija.