Nerazumijevanje koncepta ideologije u lokalnoj politici: Slučaj Splita

Zasićenost hrvatskog društva politikom kao takvom, a posebno njezinim izvanjskim površinskim manifestacijama i banalnim ideološkim raspravama općepoznata je stvar. Kao i u mnogim drugim stvarima, Split u tom pogledu predstavlja mjesto na kojem se ti procesi najbolje oslikavaju, pa je tako riječ o gradu u kojem nikad ne znaš tko zapravo čini većinu u Gradskom vijeću i u kojem, to sad već postaje pravilo, izravno izabrani gradonačelnik nema nikakve šanse osvojiti novi mandat. U svemu tome, Splićani sa svakim izborima idu i korak dalje, pa tako nakon što ni Kuret, ni Kerum, ne samo da nisu uspjeli osvojiti drugi mandat, nego nisu uspjeli ući niti u drugi krug, ovog puta Baldasar izvjesno neće prijeći niti izborni prag. Takve izborne reakcije Splićana su naravno posve razumljive, imajući u vidu rezultate spomenutih gradonačelnika, no ovdje nas zanima nešto drugo: Kad je uspostavljen i legitimiran diskurs o tome kako ideologijama nema mjesta u lokalnoj politici, te zbog čega smatramo takav pristup posve promašenim i u suštini netočnim? Čitav taj proces krenuo je s Listom Velog mista, koja je igrajući na sentimente Smojinog Splita i poduzetničke uspjehe njezinih čelnih ljudi, ponudila naizgled zavodljivu tezu kako ideologijama nema mjesta u lokalnoj politici i kako će oni, neopterećeni tim nebitnostima, zahvaljujući svom poslovnom iskustvu preporoditi grad. Iako svi znamo kako je cijela priča završila, njezin ishod je ovdje manje bitan od toga da su građani većinom i posve nekritički usvojili tu posve netočnu tezu. To je bilo moguće zbog toga što su razumijevanje političkih procesa i nivo općeg znanja pali na tako niske grane, da je gro ljudi ideologiju doživljavao isključivo na svjetonazorskoj razini, posve ignoriravši činjenicu da se i na pitanjima komunalnog upravljanja gradom itekako vidi koja ideologija iza određene vrste upravljanja stoji. Drugim riječima, ljudi su bili uvjereni i mnogi od njih još uvijek jesu, da je pitanje ideologije isključivo pitanje ustaša i partizana, dočim odluka da se bez općeg konsenzusa i suvisle rasprave krene u temeljitu rekonstrukcije Rive ili gradi Zapadna obala s ideologijom nema nikakve veze. To je naravno pogrešno, da pogrešnije ne može biti. No, kao što je iz svega navedenog očito, ta ideja se primila među građanima, ponajprije iz razloga njihove totalne zasićenosti, što lokalnom, što nacionalnom politikom i dubinskog uvjerenja da je jedini put ka promjenama u nekome tko će nastupiti kontra sustava. Pobjeda Željka Keruma na izborima za gradonačelnika Splita, koliko god je kod njega bilo jasno o kojem se svjetonazoru radi, na jedan je iščašenim način direktno izašla iz ove logike. On se biračima prikazao kao istinski antiestablishment kandidat, koji je znao zaradit za sebe, pa će znat i vodit grad. Međutim, ono što kod Keruma jeste bila jedna od ključnih točaka, ali ne i jedina, promijenilo se na sljedećim izborima. Na njima se kao istinski sljednik shvaćanja politike koju je inaugurirala Lista Velog mista, pojavila lista Pametno, na čelu s Marijanom Puljak, s tom razlikom što su oni umjesto vlastitih poduzetničkih uspjeha, kao legitimaciju koristili činjenicu vlastite pameti. Točnije, činjenicu da je najveći dio istaknutih ljudi s liste dolazio sa sveučilišta ili je pak radio na intelektualno zahtjevnim poslovima. Pri čemu se bježalo glavom bez obzira od bilo kakvih ideoloških izjašnjavanja. Sve navedeno dovelo je do toga da danas s te pozicije nastupaju i stranka Pametno, uz ipak primjetno razumijevanje potrebe zauzimanja jasnog svjetonazorskog stava o ključnim pitanjima, i aktualni gradonačelnik Baldasar, pa čak i Kerum u novoj inkarnaciji altruističnog sveznajućeg poduzetnika te na koncu hadezeovac Andro Krstulović Opara. Svima njima zajednički su pozivi na zajedništvo sa svima koji žele dobro Splitu i jasno izražen stav da ideologijama nema mjesta u lokalnoj politici. Ovo sve naravno ne znači da ih treba doživljavati jednakima po bilo kojoj osnovi, no ujedno ni ne mijenja činjenicu da doista tako nastupaju.

Da bismo uopće mogli odgovoriti na pitanje ima li mjesta ideologiji u lokalnoj politici, morali bismo znati što ona na tom polju zapravo predstavlja? S jedne strane ona se očituje u svjetonazorskoj poruci vladajućih koja se manifestira znatno šire, no što većina građana misli, a s druge u komunalnoj i urbanističkoj politici Grada. Ova prva, građanima znatno razumljivija, je iznimno važna za duhovno stanje u gradu i tko god se pravi da to nije tako, ili nema pojma o čemu govori, ili svjesno laže. To konkretno znači da ako kompletno Gradsko vijeće digne ruku za spomenike Tuđmanu, HOS-u i 72. bojni, Split zapravo nepodijeljeno odobrava učinke tih politika i vojnih postrojbi. Od poharane splitske industrije, preko izbacivanja ljudi iz stanova, do mučenja u Lori. Jednako tako, ako vijećnici ne žele vratiti Ulicu žrtava fašizma, ni uopće ikakvu ulicu koja bi odala počast splitskim antifašistima, oni zapravo ne poštuju slavnu tradiciju grada. Isto tako, odluka o tome kako se postaviti prema Povorci ponosa je posve svjetonazorska.
No ovdje se ne iscrpljuje svjetonazorski pogled na ideologiju u lokalnoj politici. On se jasno vidi i u tome kako će izgledati vodstvo i repertoar HNK, koji će se kulturni projekti financirati, hoće li grad imati sluha za alternativnu, off kulturu i konačno završiti Dom mladih, ili će mu glavni domet biti financiranje udruga i znanstvenih skupova koji po tisućiti put recikliraju devetnaestostoljetne teme i koji ni na koji način ne sudjeluju u stvaranje moderne kulture. Na nedavnoj tribini u Klubu mladih, na moju problematizaciju izgradnje infrastrukture koja bi omogućila kreiranje jedne scene i pružila osnovne mogućnosti da se mlađe generacije kreativno izraze, kad sam predložio konačan dovršetak Doma mladih i kupnju polovice vlasništva u tvrtki Ekran, koja se upravo prodaje te prenamjenu Kina Tesla u alternativni klub u centru grada, gradonačelnik Baldasar je ovo drugo potpuno izignorirao, a na prvo pitanje je odgovorio kako je zbog lošeg arhitektonskog rješenja praktično nemoguće završiti tu zgradu, jer to košta oko sto miliona kuna. Sjetimo li se da se otprilike u tim okvirima kretalo preuređenje Rive i izgradnja zapadne obale, postat će nam jasno koliko je tu ustvari riječ o ideologiji. Za izgradnju ušminkane fasade grada, koja ni na koji način neće promijeniti stanje svijesti u Splitu, ima novaca, a za dovršetak Doma mladih, koji bi generirao ogromnu kreativnu energiju, nema novaca.
Time dolazimo do ključne točke ideologije u komunalnom upravljanju gradom. Odluka da se mimo ikakvog suvislog plana i protiv volje građana, a za korist kojekakvih privatnih investitora mijenja GUP je u prvom redu ideološka. Isto tako odluka da se plaže izruče privatnim koncesionarima je također ideološka. Omogućavanje rezerviranih parking mjesta na cesti za one koji imaju novaca da to plate je također ideološka, na isti način na koji je naplaćivanje parkinga u garažama izgrađenim za potrebe stanara u socijalističkim kvartovima identična. Odluka o tome što napraviti s dionicama Hajduka je također ideološka.
Drugim riječima, sve što gradska politika radi i odlučuje stvar je njezinih ideoloških uvjerenja, ma koliko nas uvjeravala u suprotno.
Na pitanje, što bi to onda bilo lijevo u upravljanju Splitom, odgovor je vrlo jednostavan. Pored afirmacije činjenice da je Split grad istinske antifašističke tradicije na koju mora biti ponosan i otvoreni mediteranski grad koji bi morao prestati povlađivati nacionalistima i afirmirati pravo da se u bilo kojem smislu bude drukčiji, Grad ne bi smio donositi nikakve dalekosežne odluke bez širokih konzultacija s građanima, a ponajmanje mijenjati fizički izgled Splita, novom izgradnjom u već definiranim kvartovima. Da budemo još precizniji, gradska uprava ne bi trebala pogodovati nijednom pojedincu, neovisno o njegovoj financijskoj moći ili političkom utjecaju i omogućavati izgradnju betonskih nakaza na Žnjanu, izgradnju na Marjanu, izgradnju na bedemu Contarini, privatizaciju plaža, javnih trgova i ulica te parking mjesta. Lijevo je u lokalnoj politici to da bi ona trebala primarno voditi računa o interesima građana, a tek potom o interesima investitora i turista.