Intervju Nadežde Čačinović u Novostima

16. srpnja 2017. Piše Dragan Grozdanić

Nadežda Čačinovič: Nisam titoistkinja već socijalistkinja
Ono što me zanima nisu Titov lik i djelo, već olako napuštanje nekih dobrih sadržaja iz doba socijalizma. Moje političko osvješćivanje bilo je antititoističko, ali iz lijevog spektra, nipošto u duhu koji promiču Hasanbegović i Esih. A tu je poziciju danas, vjerujte mi, vrlo teško nekome objasniti
Profesorica Nadežda Čačinovič punih četrdeset godina predaje Estetiku, Filozofiju kulture i Suvremenu filozofsku terminologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autorica je desetak teorijskih knjiga. U razgovoru za Novosti govori o svojoj profesuri i skorašnjoj mirovini, kurikularnoj reformi, članstvu u Novoj ljevici i drugim aktualnim temama.
– Kada se ovako površno gleda, ispada da ništa drugo nisam radila u životu: prvo sam studirala, a potom predavala filozofiju. Katedru sam naslijedila od pokojnog filozofa, prevodioca i leksikografa Danka Grlića, koji je napravio jednu vrstu podjele po kojoj se filozofima imaju zvati samo mrtvi filozofi, a mi drugi smo filozofski pisci – kaže na početku našeg razgovora.
Koliko vidim, premijer Plenković nema nikakvu želju da pomogne ministrici Blaženki Divjak. Stoga se nadam da ona može napraviti nešto što mi se čini važnijim od provođenja kurikularne reforme, a to je da zaustavi protureforme

Ove godine idete u mirovinu. Na koji način se Filozofski fakultet minulih desetljeća mijenjao i što filozofija predstavlja danas?

U mirovinu odlazim 1. listopada. Voljela sam predavati studentima, takva vrsta pedagoškog rada uvijek mi je bila ugodna. Ipak, neki aspekti rada ne prestaju s odlaskom u mirovinu, pa ću nastaviti pisati. Upravo pišem ‘Uvod u filozofiju književnosti’. Za razliku od nekada, filozofija je danas u malo drugačijem položaju: ona više nije neupitna kruna sveg znanja, više stremi biti ona koja upućuje na neke zaboravljene aspekte, prije svega discipline u mišljenju, kao i na proizvodni aspekt u stvaranju novih imena, pojmova. Dakle ne samo da se komentiraju druge vrste znanja, već da se pokuša naći rječnik za nešto što se na drugi način ne može izreći. Što se tiče Filozofskog fakulteta, svjedoci smo promjene položaja i očekivanja od humanističkih znanosti. Umnogome prevladavaju ideje efikasnosti i prilagođavanja kao i birokratizacije. Kada sam počela raditi, na fakultetu je prevladavala humboltovska ideja sveučilišta gdje je postojalo nešto što su studenti morali savladati, pa se i za nas profesore pretpostavljalo kako ćemo svake godine ponuditi studentima rad na određenom problemu ma koliko on bio sporedan. Danas je gotovo nestala razlika između kolegija i predmeta. Filozofska literatura se ne može zapamtiti, već se filozofske knjige čitaju i o njima se poslije promišlja. Bolonjska reforma ni principijelno ni izvedbeno nije unaprijedila naše školstvo. Ona je dio neoliberalne ideje podređivanja svega i svačega te fiskaliziranja i materijaliziranja svega.

Jezične ambicije predsjednice

S Filozofskog fakulteta oduvijek se kritički promišljalo o društvenim anomalijama…

Moram vam reći da je osim kritika, u njegovoj povijesti bilo i prilagođavanja vladajućima.

Pa ipak, na vlastitoj ste koži osjetili posljednju dublju krizu na fakultetu koja je rezultirala lanjskom smjenom dekana Vlatka Previšića i ovogodišnjim imenovanjem nove dekanice Vesne Vlahović Štetić. Smijenjeni dekan je protiv vas i profesorice Branke Galić podnio kaznenu prijavu zbog ‘narušavanja ugleda institucije’. Što je s tom prijavom? Ostaje li zbog toga na kraju vaše profesure gorak okus?

Prijavu nisam nikada shvaćala kao neku realnu opasnost, a pogotovo jer mi nije bilo stalo do Previšićevog poimanja sveučilišta i akcija koje je poduzimao na Filozofskom. Ipak, morala vas je pogoditi sva ta negativna selekcija kadrova na fakultetu, ali i na razini Sveučilišta. Stvari su se svele na primitivnu i posve nezadovoljavajuću razinu rasprave, koja je bila u potpunom neskladu s onim što je Filozofski (od)uvijek značio. Prije svega, dokidanje slobode istraživanja i uvođenje desekularizacije fakulteta na mala vrata. Sve je to u skladu s onim što se nastoji proklamirati u društvu, gdje se kao najveća vrijednost ističe da se ima biti dobar Hrvat i katolik. U Francuskoj u 19. stoljeću katolici su bili sumnjivi upravo zato što su bili anacionalni; sumnjalo se da su protivnici Francuske jer su bili univerzalistički usmjereni. Danas se kod nas promovira ideja da je Bog iz nekog razloga Hrvatima dao nešto posebno. I najjednostavnija kršćanska vjera bi morala pokazati nedopustivost takve partikularizacije. Hrvati se nemaju što pozivati na Boga više od drugih koji također vjeruju u njega. Zaključno, što se tiče prijave, prema mojim informacijama, ona je irelevantna. Za mene to samo po sebi nije bila neugodna epizoda. A smjena dekana i otpor masovnom pritisku rektora i prorektora bili su jedna uspješna priča i ugodno iskustvo. Sada imamo dekanicu koja nije nametnuta, već je izabrana voljom većine.
Jako me zabrinjava što ljudi nemaju predodžbu što bi to bilo u njihovom interesu, da su pozvani da politički djeluju. Taj antipolitički resantiman s onim velomišćanskim ‘neću politiku u svoju butigu’ je najgore što se moglo dogoditi

Kako vidite trenutačnu politiku u vezi kurikularne reforme pod novom ministricom znanosti i obrazovanja Blaženkom Divjak, koja bi navodno trebala pokrenuti stvari nabolje? Čini se da glavnu riječ ipak ima Plenkovićevo Posebno stručno povjerenstvo za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, na čijem je čelu Dijana Vican?

Jasno je da je nova ministrica na taj položaj došla kao dio velike političke nagodbe. Možda ona i planira nešto učiniti, ali mislim da u tom smislu nije politički vješta. Pošto nije ‘odrasla’ u HNS-u, ne može svoj politički utjecaj kombinirati s onim stručnim. Ona ovisi o tome koliko je tih nekoliko glasova HNS-a važno sadašnjoj politici. Sada kada se HNS prodao, više nemaju s čime ucjenjivati vladajuće. Eventualno izazivanje prijevremenih izbora učinilo bi da ta stranka nestane iz političkog života. Koliko vidim, premijer Plenković nema nikakvu želju da pomogne novoj ministrici. Stoga se nadam da ona može napraviti nešto što mi se čini važnijim od provođenja kurikularne reforme, a to je da zaustavi protureforme. One se ogledaju u mogućim daljnjim različitim kurikulumskim sadržajima na Vican-način. Kao što je zabrinuto kazao akademik Ivica Kostović, ekspertni Jokićev tim svojim je programom želio sugerirati djeci u školi da Bog ne postoji, a zatim bi dijete došlo doma i od oca čulo da Bog postoji. Što to znači? Da se želi spriječiti jedna vrsta normalne nastave. Ne kažem da u školi treba biti borbeni ateizam, ali logika izlaganja predmeta ne treba ovisiti o ičijim vjerskim uvjerenjima. Ipak, čini se da se poprišta današnjih političkih sukoba vode oko zadobivanja vlasti nad simboličkim prostorom. Tako jedni žele preimenovati ulice, drugi škole itd.

Osim što odlazite u fakultetsku mirovinu, nekidan je završilo i razdoblje vašeg predsjedanja hrvatskim PEN centrom. Kada ste 2009. preuzeli tu funkciju, kazali ste u jednom intervjuu kako politički burna vremena tek počinju…

Pa dobro, nije bilo tako dramatično. Tada sam mislila da najveća opasnost neće biti ideološki pritisak i da će možda doći do neke normalizacije u smislu europeizacije, što naravno nije idealno, i da će se stvari odvijati u borbi protiv tržišnih zakonitosti u smislu da se ono što se smatra javnim dobrom sve više rasprodaje. U obrani od komercijalizacije nisam nikada bila za to da se igra na nacionalnu kartu; u malim državama kojima pripadamo imate dvije mogućnosti, ili potpuno neoliberalno tržište pa tko opstane taj opstane, ili obranu koja je identitetska, a koja pak ima neprijatelje. Tako imate hrvatsku kulturu koja se mora braniti pa se mora dati novac za Maticu i za svakog Hrvata koji je ikada išta rekao, a cijena toga je zatvaranje i potpuna fosilizacija kulture. Za mojih osam godina na čelu PEN-a iscrpljivali smo se na sitnim stvarima, nije tu bilo neke velike bitke. Održali smo tribine poput onih što je to materinski jezik, tko ima vlast nad jezikom ili o novotvorbama (poput ‘dionika’) koje je počela promovirati naša predsjednica. Ima ona jezičnih ambicija. I svjetski PEN i mi bavili smo se načinom kako pronaći pravi put između toga da morate progoniti svaki govor mržnje, a istodobno braniti slobodu govora. Tu se nismo uspjeli sporazumjeti. Ako na primjer u svojem tekstu Ivana Šojat napada Miru Furlan i Radu Šerbedžiju, to naravno nije prihvatljivo, ali ona nije naša članica. Je li na nama da u tom slučaju reagiramo? Koliko daleko ići? Ako bismo na to reagirali, onda bismo morali reagirati na svaki drugi pojedinačni incident takve vrste. Drugačije bi bilo da je ona naša članica koja se ponaša mimo statuta. Na primjer, bečki se PEN razišao oko slučaja Charlieja Hebdoa.

Bezuvjetni antifašizam

Što je to što vas danas, u toj buri vremena koja nas kani otpuhati, najviše uznemiruje, motivira i tjera na (re)akciju?

Željela bih da ljudi kojima nije dobro shvate zbog čega im nije dobro. Da spoznaju da je riječ o ljudski proizvedenim odnosima koji se mogu i promijeniti. Dapače. Analiza klasnih odnosa i interesa je nešto realno, to nisu karakterne osobine. Od ljudi se uzima i daje ‘velikima’ koji su zbog svoje gramzivosti upropastili stvari. A država radi za takve. Kod nas ne postoje prave političke rasprave. Jako me zabrinjava što ljudi nemaju predodžbu što bi to bilo u njihovom interesu, nemaju predodžbu o svojim pravima – da su pozvani da politički djeluju. Taj antipolitički resantiman s onim velomišćanskim ‘neću politiku u svoju butigu’ je najgore što se moglo dogoditi. Politika nastaje iz činjenice da smo mi različiti po tome što svatko od nas želi i kamo smjera, ali da u toj različitosti ipak živimo u istoj zajednici.

Što vas je ponukalo da se pridružite Novoj ljevici?

Smatram da je stranačko organiziranje normalan dio politike. Za pravo političko djelovanje morate imati program u smislu što kanite mijenjati u svim područjima života. Nisam se više željela baviti politikom samo kao promatrač nekog sportskog događaja s ruba igrališta. Ako želite nešto učiniti ovdje i sada, onda je sudjelovanje u stranačkom životu jedan od političkih imperativa ili barem jedna takva mogućnost. Drugi aspekt je bio što je kod nas lijeva ideja potpuno podzastupljena. Ono što se u Novoj ljevici pokušava je zamišljanje alternative: možemo li s marginalne pozicije donositi prijedloge kako bi se nešto promijenilo u cjelini jer neke stvari nisu sami po sebi razumljive. Sada već imamo zajedničko iskustvo nastupanja u inicijativi Zagreb je naš i četvero zastupnika u zagrebačkoj Skupštini. Pitanje je u kojoj se varijanti to može prenijeti na nacionalnu razinu.

Čini se ipak da je vidljivost stranke pomalo slabašna na nacionalnoj razini? Je li tu riječ o kompleksu manje vrijednosti ili…?

Politički smo se angažirali uglavnom oko lokalnih izbora. Nema tu kompleksa. Ono u čemu se do sada posredovalo putem stranke može se nazvati bezuvjetnim antifašizmom. Diskusija oko toga je sada pojednostavljena na sve moguće načine. Reći ću vam na osobnom primjeru: nisam titoistkinja već socijalistkinja. Moje političko osvještavanje je počelo 1960-ih godina. Ono što me zanima nisu Titov lik i djelo, već olako napuštanje nekih dobrih sadržaja i načina života iz doba socijalizma. Moje političko osvješćivanje je dakle bilo antititoističko, ali iz lijevog spektra, nipošto u duhu koji promiču Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih. A tu je poziciju danas, vjerujte mi, vrlo teško nekome objasniti. I naravno da nemam ništa protiv toga da zagrebački trg i dalje nosi Titovo ime.

Neuspjelo društvo

Kako biste kao filozofkinja opisali današnje hrvatsko društvo?

Kao neku vrstu konfuzije ili nedovršenosti. Kao neuspjelo ili nedovoljno dobro društvo. Mi uglavnom ponavljamo tuđe ideje ili tuđe programe. Sve je tako marginalno i malo. Ova Hrvatska niti misli niti djeluje svojom glavom, a niti se brine niti zaštićuje svoja javna i druga dobra. Pa ipak, ima i gorih država, kod nas neke stvari ipak funkcioniraju: ugodna je klima, a uz nešto sreće može se doći do pristojne naobrazbe. Premda bi u cjelini moglo biti puno bolje, sve ipak ostaje nepromišljeno i nedovršeno.