U sjećanje na Predraga Matvejevića, profesora, književnika, humanistu i prijatelja

Zoran Pusić

 

Za Predraga Matvejevića znam od mojih studenskih dana, saznao sam za njega čitajući Razgovore s Krležom koji su bili interesantni i intrigantni, a Matvejevića su učinili poznatim širom Jugoslavije. Poslije 1990., kroz neke zajedničke akcije kao što su Trg žrtava fašizma, Demokratski opozicijski forum, Socijal-demokratska unija … postali smo dobri poznanici, a zadnjih desetak godina i dobri prijatelji.

Kad se govori u ovakvim prilikama, posebno o prijatelju, ne inzistira se na beskompromisnoj objektivnosti. Ali svi koji su Predraga poznavali znaju da isticanje njegovog moralnog integriteta, plemenitosti njegovih stavova, dosljednosti u njihovom zastupanju i upornosti u njihovoj obrani, nije prigodno uveličavanje nego naprosto govor o činjenicama.

Isto tako je izuzetan i trajan doprinos Matvejevića hrvatskoj, europskoj, posebno mediteranskoj kulturi činjenica koju svjedoče njegovi članci i njegove knjige.

Ovdje bi istaknuo tri područja Matvejevićevog javnog djelovanja o kojima smo dosta razgovarali kao ljudi koji imaju o tome slične stavove. To su socijalizam s ljudskim likom, osnove za suradnju među narodima i državama na području bivše Jugoslavije i opredijeljenost za vrijednosti u čijoj je obrani antifašizam nastao.

Za Socijalizam s ljudskim likom Matvejević se zalagao u doba socijalizma kad su se mnogi mrštili na dodatak s ljudskim likom i zalagao se za njega u Hrvatskoj poslije 1990. kad su se mnogi mrštili (često isti) na spominjanje socijalizma. Pisao je u obranu disidenata i u Jugoslaviji i u SSSRu, od Mihajla Mihajlova do Vlade Gotovca, od profesora Ljubljanske univerze i Beogradskog univerziteta do Josefa Brodskog u pismu Brežnjevu(1).

Isticao je svoje jugoslavenstvo Strossmayerovskog tipa, bolno svjestan da su tenkovi u Vukovaru i granate na Dubrovnik i Sarajevo razorili tu ideju za dugo vrijeme. Govorio je kako su nacionalističke politike zatrovale zemlje na području bivše Jugoslavije netrpeljivošću i šovinizmom, a formalno uvedenu demokraciju pretvorile u demokrature. Previše je dobro poznavao povijest ovih krajeva da ne bi znao da je to kao opasnost uvijek postojalo. Ne jednom mi je citirao Vatroslava Jagića u pismu Franji Račkom: “Čim tko manje uči i zna, tim je bješniji Hrvat ili Srbin”.

Iskustvo ga je učilo da i vlastita nastojanja kritički preispituje. Da se možete zalagati za veću slobodu nacija, a dobiti agresivne nacionalizme, da se borite protiv diskriminacije vjernika, a dobijete netrpeljive klerikalizme, da predlažete slobodu poduzetništva kao ljudsko pravo i izlaz iz siromaštva, a dobijete divlji kapitalizam koji generira i kršenja ljudskih prava i siromaštvo.

Nije čudo da su mu takvi stavovi priskrbili neprijatelje, tri metka u njegov poštanski sandučić i brojne klevete. Tako Hrvatska wikipedia, wikipedia.hr, prvi izvor za kojim će posegnuti svaki srednjoškolac, donosi o Matvejeviću jednu stranicu podijeljenu u približno jednaka tri dijela. Popis radova bez komentara je na kraju, na početku je Životopis, štur ali ne toliko da se u njemu ne bi osjetio notorni desni radikalizam urednika hrvatske wikipedie, a u sredini, kao centralni i najvažniji događaj vezan za Matvejevića, je Osuda za klevetu. U tom dijelu, između ostalog, piše:

“Dana 2. 11. 2005. Matvejević je proglašen krivim za zlodjelo klevete i uvrjede Mile Pešorde i osuđen na petomjesečnu uvjetnu kazanu.

Velik su odjek dobili u javnosti članci “Matvejevićeva vješala za hrvatske književnike” Darka Kovačića u zagrebačkom tjedniku “Fokus”, politološki esej Zdravka Tomca “Predrag Matvejević brani i zastupa velikosrpska i četnička stajališta“ i viktimološka analiza prof.dr.Zvonimira Šeparovića “Kleveta je ozbiljan zločin“. Unatoč svemu tomu predsjednik Ivo Josipović ga je imenovao predstavnikom Republike Hrvatske u Međunarodnoj organizaciji frankofonskih država…“

Vjerujem da bi Matvejević, koji je doktorirao na temu Angažirano i prigodno pjesništvo , smatrao prigodnim komentarom ovakvog i sličnih napisa, slijedeće stihove Dobriše Cesarića, koji vremenom nisu izgubili na aktualnosti:

      Domovino
      moja ti si kao bara
      Čim jedna glava iz mulja proviri,
      Ne viri dugo,
      Ima tko se stara
      Da dotučena zauvijek se smiri.

Iza Matvejevića ostaje djelo koje ne govori o utučenosti. Koje govori, da parafraziram O. Wildea, da “karta na kojoj nije ucrtana Utopija nije vrijedna papira na kojem je crtana”. Da se brod koji je, kao u slučaju SSSRa, odabrao put prema Utopiji kroz Arhipelag GULAG nužno nasukao ali da to ne znači da put ne postoji. Matvejevićevo djelo i djelovanje izgleda kao dio jednog budućeg peljara, kako ploviti, kako doći do te Utopije.

 

    (1) Josef Brodski bio je zbog kritika prilika u SSSRu, danas bi one djelovale blago i krajnje umjereno, 1960tih godina osuđen zbog “skitnje i parazitizma” na zatvor i društveno koristan rad kao “čuvar teladi” i konačno, 1972., s 32 godine prognan iz SSSRa. Matvejević staje u njegovu obranu, piše pismo Brežnjevu, moli da ga ne protjeraju jer “Brodskom je mjesto u ruskom jeziku i pisanje pjesama (na ruskom) je jedino što umije”. Kad su se kasnije sreli i ostali prijatelji do kraja života, Brodski je umro 1995., prva stvar koju mu je Brodski rekao bila je: “Kako si znao?! Te iste riječi o ruskom jeziku ja sam im rekao kad sam ih molio da me ne protjeraju!” Srećom, njihove ocjene su se pokazale krivim i kao u nekoj Walt Disneyevoj verziji Pepeljuge, Brodski je, pišući u stranoj zemlji, na stranom jeziku avansirao za 15 godina od “parazita i čuvara teladi” do nobelovca iz književnosti.

 

Govor Zorana Pusića na komemoraciji Predragu Matvejeviću, Zagreb 7.2.2017.