Piromanija u zemlji bez vatrogasaca

piše: Zoran Skala

Možda je požare u Splitu i okolici inicijalno i podmetnuo neki piroman, ali ne, ne mislim pisati o tim požarima, niti o piromanima – psihičkim bolesnicima. Želim upozoriti da je problem širi, globalni, da kao piromani djelujemo manje-više svi mi “normalni” ljudi razvijenije polovice svijeta, pri čemu nas naše političke, poslovne, pa čak i akademske elite sustavno potiču na piromaniju. Možda će ovo nekome izgledati kao suluda tvrdnja, pa ću to pokušati obrazložiti s nekoliko crtica.

Gori kod nas, gori po Europi, gori po Americi… Kad vatra stane, svi odahnu, ako sami nisu bili pogođeni požarom, i nastave po starom. I mediji i politika gube interes za katastrofe kada neposredna opasnost prođe. Razmatranja o tome što su korijenski uzroci sve češćih katastrofa tako bivaju potisnuta iz javnosti. A kad su klimatske promjene u pitanju – što duže odlažete suočavanje s njima, manji su izgledi da će vas katastrofe zaobići, a veći da će posljedice biti teže, dugotrajnije, pa i nepopravljive. To jako frustrira znanstvenike – klimatologe – čiji je posao da prate klimatske trendove i da upozoravaju na moguće posljedice. Zemlja je i njima jedini dom kao i svakom od nas, samo što im za vratom stalno vise političari koji od njih traže da ne dižu paniku, jer, tvrde, ljude strah blokira i ne potiče na akciju, već na poricanje da opasnost uopće postoji. Možda političari dobro poznaju psihologiju ljudi, ali činjenica je da smo u pasivnosti izgubili nekoliko desetljeća. Zato Joe Romm kaže: “Ljude nije zadesila zla kob s nailaskom klimatskih promjena, oni su zlu kob izabrali izbjegavajući reagirati na jasno prepoznatu opasnost”.

Nedavno se digla velika prašina kada je u New York Magazin-u David Wallace-Wells objavio članak “Nenaseljiva Zemlja” (“The Uninhabitable Earth”). David je klimatske promjene opisao bez uobičajenih rezervi i petljanja s masom scenarija: o Arktiku čiji se permafrost pretvara u blato koje riga metan (unutar 20 godina metan je 72 puta potentniji staklenički plin od CO2, a na Arktiku ga ima dvostruko više nego svih stakleničkih plinova trenutno prisutnih u atmosferi), o sve kiselijim morima u kojima ribe uskoro više neće moći živjeti, o toplinskim udarima na pojedinim dijelovima planeta koje čovjek neće moći preživjeti ni nekoliko sati, o velikoj nestašici hrane, o smanjivanju kognitivnih sposobnosti ljudi za 21% do kraja stoljeća zbog promijenjenog sastava zraka koji će udisati… Naravno da je ovakav članak izrazito uznemirujući i da je izazvao burne reakcije prestrašenih ljudi, ali i mora biti takav. Previše toga ružnog bi se moglo dogoditi još u životnom vijeku današnjih tinejdžera (koji svoje interese još ne mogu sami zastupati, već se moraju pouzdati u nas stare, one iste koji već desetljećima izbjegavaju odlučno djelovati). Za “politički realistične” postupne polumjere nema više vremena, niti one mogu zaustaviti pogoršanja. Još uvijek postoje rješenja kojima bi se milijarde ljudi i ostali prirodni svijet mogli spasiti, rješenja koja su dorasla razmjerama izazvane krize, ukoliko bi postojala odlučnost ljudi da ih primijene. To, istina, traži maksimalan napor i mobilizaciju društva ništa manju od one koja je provedena tijekom II svjetskog rata. Za SAD taj bi novi “Plan za pobjedu” morao uključivati mjere kao što su:

  1. Trenutnu zabranu izgradnje bilo kakve infrastrukture za fosilna goriva i planirano zatvaranje svih postrojenja na fosilna goriva u narednih 10 godina.
  2. Veliko investiranje države u obnovljive izvore energije.
  3. Generalnu reorganizaciju poljoprivrede kako bi ona postala ogroman ponor za ugljik (sada je sektor hrane i poljoprivrede s udjelom od 24% drugi najveći emiter stakleničkih plinova, odmah iza energetskog sektora – op.a.).
  4. Racioniranu opskrbu stanovništva, ali pravedno raspodijeljenu, kako bi se smanjila potražnja roba.
  5. Državno financiranje sigurnosti posla u svrhu eliminiranja nezaposlenosti.
  6. 100% porez na sve prihode iznad 500 000 $.

Obratite pozornost, u tim mjerama se niti ne spominje gospodarski rast, niti je isti kompatibilan s bilo kojom od ovih mjera koje bi mogle spasiti milijune ljudi i očuvati naš planet naseljivim!

Vratimo se sada u Hrvatsku. Što bi se kod nas još moralo dogoditi da uopće stavimo klimatske promjene na političku i društvenu pozornicu, pa da počnemo razmišljati o svom “Planu za pobjedu”?! Vidjeli smo da na parlamentarnim i lokalnim izborima klimatske promjene nitko nije ni primijetio, a kamoli na njima temeljio svoj predizborni program. Možda mislimo da je dovoljno ono što piše u “Strategiji niskougljičnog razvoja RH” ili “Strategiji nacionalne sigurnosti”? Pokušajte pronaći nešto od navedenih 6 točaka u tim dokumentima. A da malo provjerimo na realnost i smislenost neke naše strateške prioritete i opredjeljenja u kontekstu klimatskih promjena, recimo:

  • Na koji način je LNG za nas strateški važan projekt, pa da sada investiramo u produžavanje svoje ovisnosti o prirodnom plinu koji će svakako uskoro nestati, ali bi ga se zbog klime moralo napustiti što prije?! Uzgred da napomenem, američki shale gas na koji se kod nas računa, od procesa vađenja i prekooceanskog transporta uz ukapljivanje i regasifikaciju, dok stigne do krajnjeg potrošača u Europi ima jednak ili veći ugljični otisak od najobičnijeg ugljena, da stvarnu cijenu ni ne spominjem.
  • Jadran smo podijelili na velika koncesijska područja za istraživanje nafte i plina. Zbog zarade?! Toliko rizika od procesnih havarija i neodgovornog napuštanja iscrpljenih bušotina (ovo je prije pravilo nego izuzetak kad su u pitanju naftne tvrtke), na tako osjetljivom području, s našim tako slabim kapacitetima za kontrolu i nametanje odgovornog postupanja stranim tvrtkama koje bi to radile, a na kraju ere fosilnih goriva?! To bi bila doista neodgovorna avantura nacionalnih nositelja odlučivanja na račun lokalnog stanovništva koje bi godinama a možda i desetljećima trpjelo štete.
  • Investiranje u novu prometnu infrastrukturu na kraju ere fosilnih goriva (autoceste, pelješki most, širenje zračnih luka, povečavanje lučkih kapaciteta…)?! Ako želimo biti ozbiljni u vezi klimatskih promjena, onda moramo zaboraviti na gospodarski rast, a ako rasta neće biti (a neće!), onda će svega trebati manje, pa će i nova prometna infrastruktura biti suvišna.
  • Terorizam i sigurnosne ugroze kao hitan razlog za naoružavanje nacije i nabavku borbene eskadrile?! A stanovnici EU su već 2016. godine imali 86 puta veću vjerojatnost da će umrijeti od toplinskog udara nego od terorizma, što je naša Država uzela u obzir u mjerama – kojim?!
  • Podrška Sabora CETA sporazumu, zašto?! Zadnji, klimatski bezobzirni, pokušaji globalnih korporacija da zadrže kontrolu nad svjetskim gospodarstvom (dogovarani iza zatvorenih vrata) prihvaćaju se, što je u potpunoj suprotnosti s neophodnim procesom lokalizacije gospodarstva, ako se klima želi očuvati. To je jasan simptom neinformiranosti ili neodgovornosti nositelja odlučivanja u pogledu mjera prilagodbi na klimatske promjene koje bi Država trebala provesti da bi svom stanovništvu koliko-toliko povećala otpornost na promjene koje se više ne mogu izbjeći.
  • U poljoprivredi i dalje težimo okrupnjavanju poljoprivrednog zemljišta, što traže veliki poljoprivredni proizvođači i strani investitori, a radi primjene “modernih tehnologija” i velike proizvodnje monokultura za izvoz. A bez nafte industrijska poljoprivreda odlazi u povijest, pa će naša prehrana ovisiti o mnoštvu malih poljoprivrednih proizvođača koji će proizvoditi hranu za okolno stanovništvo – bez motorizirane poljoprivredne mehanizacije, bez umjetnih gnojiva, bez kemijskih zaštitnih sredstava, uz minimum vode, s vlastitim sjemenom, a s mnogo klimatskih iznenađenja. Mi gotovo da nemamo malih poljoprivrednih proizvođača koji bi znali proizvoditi hranu u nastajućim okolnostima (mada smo ih prije pedesetak godina imali mnogo), a nemamo ni planova kako obrazovati/odgojiti na tisuće takvih. Vjerojatno zato što smo fokusirani na spašavanje Agrokora, jednog od velikih sustava kakvi u postkarbonskom vremenu i tako neće moći postojati.
  • I na kraju, ono što svakodnevno bruji iz medija i što izgovaraju ekonomski eksperti i političari: “treba povečati konkurentnost; privuči strane investitore; provesti strukturne reforme; olakšati nove poduzetničke poduhvate; potaknuti potrošnju; a sve to skupa da bi se potaknuo rast gospodarstva mjeren porastom BDP-a”. Ne znam kada će postati jasno da je upravo taj globalno dominirajući društveno-ekonomski model, koji traži beskonačni rast, uzrok sve katastrofalnijem stanju našeg planeta. On je od samog svog nastanka bio u sukobu sa zakonima fizike, ali je bio izuzetno koristan svjetskoj financijskoj eliti kojoj je priskrbio nevjerojatnu moć. Još više rasta može samo ubrzati proces kolapsa vitalnih sustava planeta, jer postoje granice koje nikakva politika ne može preći. Sve je očiglednije da taj razvojni model već prestaje funkcionirati, a novi se još nitko nije potrudio, ili je bio spriječen, osmisliti i postupno uvoditi, pa je uputno odrediti koje nacionalne vrijednosti će se odlučno braniti u nastajućem metežu. Mislim da je neupitno da tu spadaju voda, poljoprivredno zemljište i šume, čije se otuđivanje ne smije dopustiti, osobito ne zbog vraćanja kreditnih obveza (koje su i tako nastale iz ničega). Ako nacionalna politika išta dobro može napraviti za lokalno stanovništvo, onda je to poticanje lokalizacije, a ne njeno ometanje. U nastajućim okolnostima samo jake, što samodostatnije i otpornije lokalne zajednice, koje međusobno surađuju, moći će lokalnom stanovništvu očuvati pristojnu razinu kvalitete življenja.

Mogao bih još lamentirati o turizmu, koncesijama, infrastrukturi, vatrogasnom sustavu koji ovisi o operativnoj sposobnosti “kanadera”, kreditima, obrazovanju i još o mnogo ćemu, ali će zajednički nazivnik uvijek biti isti – da se sve to promišlja izvan konteksta klimatskih promjena i kraja ere fosilnih goriva. A baš je to ono što će najsnažnije obilježiti živote naših današnjih tinejdžera. I eto nas na još jednoj izvikanoj temi – demografskoj obnovi. Kako nas stare, via facti, zapravo ne zanima promišljanje o tome u kakvim će uvjetima živjeti današnji tinejdžeri, ispada da nam demografska obnova treba radi nas, da bi nas imao tko dogledati, da se ne raspadnu mirovinski, zdravstveni i ostali sustavi dok smo mi živi. A tko će njih dogledati u klimatskom kaosu koji im ostavljamo u nasljeđe?! Da podsjetim, prva milijarda stanovnika na Zemlji dosegnuta je negdje polovicom 19. stoljeća, da bi nas sada, s bumom obilato dostupne i jeftine energije iz fosilnih goriva, bilo 7,5 milijardi. Fosilna goriva će nas ubrzo napustiti, jer su neobnovljiva i pri kraju komercijalno isplativih zaliha. Što mislite, da li će bez energije iz fosilnih goriva, a s klimatskim promjenama koje smanjuju naseljiva područja planeta i urode glavnih poljoprivrednih kultura, biti moguć život više ili manje ljudi na Zemlji?! Biste li vi voljeli živjeti u uvjetima sve većih ograničenja i u svijetu sa stotinama milijuna klimatskih izbjeglica? Dok demografsku obnovu ističemo kao prioritet, zaboravljamo na mjere kojima bi onima iza nas trebali barem pokušati ostaviti dovoljno očuvano stanište za njihov fizički opstanak. Naravno, ako ga u međuvremenu ne rasprodamo!

Svi bi mi htjeli da Hrvatska bolje funkcionira i da mi u njoj bolje živimo. U sustavu koji je na snazi to se može postići samo još brutalnijom eksploatacijom prirode i na račun budućih generacija, mada toga uglavnom nismo svjesni. Pa ipak, naviknuti da težimo rastu i odgojeni kao pasionirani potrošači, svi smo mi postali “piromani” koji, svako na svoj mali, osobni, način, raspaljuje globalnu krizu. Problem je što u Hrvatskoj, na njenoj političkoj sceni, nema “vatrogasaca”! Nema prepoznatljivih, društveno i medijski vidljivih, stranaka, fakulteta, udruga, grupa … koje razumiju što se događa i imaju barem neku okvirnu ideju što bi trebalo raditi da situacija ne bude gora.

Da li bi Nova ljevica mogla postati “vatrogasac”?! Nadam se da bi, ali to ne mogu tvrditi! Iz Programskih postavki Nove ljevice to ne slijedi, naročito ne iz nacrta poglavlja “Ekonomska politika”. To se, istina, može popraviti, ali bi morala postojati jaka unutarnja želja njenih članova za transformacijom djelovanja stranke u tom smjeru. Jer, kako u najnovijem filmu An Inconvenient Sequel (“Neugodni nastavak” – odnosi se na prethodni film istog autora Neugodna istina) Al Gore-ova ekipa poziva: “Borite se kao da vaš svijet ovisi o tome!”. A to podrazumijeva silnu predanost toj borbi. No, za naše tinejdžere nema ništa važnije od nje, niti ima većeg prioriteta.

25.7.2017.